Kablar iz ugla našeg člana

AONS i Kablar, to se voli da boli

Tog 07. maja 2021. godine ljeta gospodnjega zakazano je okupljanje članova AONS-
a na Kablaru. Još od objave termina okupljanja počeše dlanovi da bride, noge nekako
same u mjestu da penju, glava okreće ka gore tražeći sljedeći hvat i tako sve u krug.
,,Obrtaji“ idu u crveno, čeka se samo 07. maj i polazak za Kablar, uvijek rado viđeno
mjesto i rado penjanje smijeri. Kako reče nekad neko ,,Ko nauči penjati na Kablaru,
ostalo će lakše ići“.
Šarena je to skupina veselih drugara gdje je dobra atmosfera i zdrava šala ,,do
kraja“ zagarantovana, a nije ni čudo kad se okupljaju sa svih strana. Negdje predveče
dođoše svi. Svakom je da na vrijeme dođe stalo, jer treba se malo pred lokalnom
,,zadrugom“ družiti, zgode prepričavati, pozdraviti, smjestiti, veseliti i za penjanje
sutrašnje spremiti. Neki nisu mogli doći iz opravdanih razloga, a da su tu, bilo bi
svega i svačega duplo, jer kad su svi na okupu to je kao iz onih romana obavezne lektire
iz osnovne škole. Normalno, nakon smještaja, obavezan ,,brifing“ ko šta radi, ko s
kim penje, a nekao sve u poluzezi, tako da se ništa ne zaključi osim da se zaključi da
će se sutra zaključiti sve i zaključi se da treba ići po još logistike do soba i
lokalne ,,zadruge“. Tu se ,,naveza“ brzo formira i ode u dva navedena smijera, a
logistika podrazumijeva dodatke od najbolje leđne slaninice tzv. ,,sapunjare“ do
ovsene kaše i one zrnaste ptičije hrane. Doduše ima i nešto ozbiljnije, ali nije sada
prilika za te opise. Kako i dolikuje starom običaju, logistika mora bar malo da
lakše klizne, ali uz minimalno pomaganje. Mali šum vjetra, zvjezdano nebo, tišina
noći, pjev ptica ne da tako rano na počinak poći. Ima se šta pričati i prepričavati
i planirati još za dva ovakva ,,kružoka“, ali valja malo odmoriti, što od puta, a i
zbog sutrašnjeg plesa sa stijenama.
Vrijeme sutradan ujutro nije baš obećavalo, tako da se ono iskoristi za mali
dogovor koji je propušten sinoć oko naveza i ko s kim i gdje prvo penje. Naveze se
nekako same i složiše, tako da svakome bi komotno i drago i svi biše srećni i
zadovoljni. Ne predstaviti naveze i njihove osobenosti bio bi grijeh prema, u najmanju
ruku njima samima, a kamoli prema ,,dobrom duhu“ planine koji nas sve zajedno čuva.
Prvu navezu, koja će i nešto novo da proba i da pomjeri malo granice, vodi, ako
bi ga predstavljali u maniru čuvenih boks mečeva, Zoraaaaaaaaaan Zokiiiiiii
Markoviiiiiiiiiiiiiiiiiić. Dovoljno je malo izguglati to ime i vidjeti o kome se
i o čemu tu radi. Uvijek spreman svakome pomoći, svakome svoje znanje i iskustvo
prenijeti i uvijek i svugdje naći se pri ruci kad i gdje treba. Što se kaže ,,da ga nema

trebalo bi ga dvaput izmisliti“ i još toliko klonirati. U toj navezi penje naš
omiljeni Rus sa dalekog istoka Rusije, uvijek temeljit u pripremi i ozbiljan u
namjeri, odlučan u stijeni, a siguran u granice, naš Dmitri Baranov. U navezi je još
i ,,mali veseljak“ Dušan Vejnović. Toliko se veseli penjanju i druženju da i svoj
posao lako ostavi uz opasku da isti nije zec pa da će pobjeći.
Drugu navezu prvi ,,štikla“ Dragan Pavlović, predvodnik mladih snaga AONS-
a, spreman i uperan, ozbiljan smrtno kad god je bitno. Džentlmenski, druga u navezi je
Ljiljana Spasojević, mali ,,cvijetak“ odsjeka, na prvu krhka, ali iz očiju vatra sijeva.
Na njih oboje iz ,,pozadine“ pazi Miloš Kajtez, mlađano momče koje malo otrči par
kilometara dok se na penjanje ne pođe, čisto onako da ne zahrđa.
Treću navezu predvodi Denis Ivanović, roker na stijeni, roker u duši, roker u
životu, a opet nekako narodni. Voli penjati, voli i sve što vole mladi, ali opet u
stijeni dobro ,,orkestrira“ i pazi da ,,bend“ dobro funkioniše i ,,koncert“ na
stijeni privede kraju kako dolikuje pravim izvođačima i znalcima scene. Kod Jovane
iza, šarm nastupa – ide tačka. U tom ,,bendu“ svi sviraju sve instrumente, pa kad
treba zamijene se malo da budu uštimani svi za sve. Tako i to tanano djevojče,
zamijeni se i postade vođa u smijeru, a ostali imaše u nju punu vjeru. „Osu“ ljutu
vodila je smjelo, bend je dobar, tako se htjelo. Što nekima teško, njoj bi lako, penje
dobro, samo tako. Za kompletan umjetnički dojam zadužen je Miroslav Zajić, napretka
željan i znanja gladan, penjanja žedan i za družbu valjan.
Četvrta naveza, uf riječi manjka, taj dvojac mjeri sve iz prikrajka. Stijenu
vole, planina ih uvijek iznova rađa, duh im traži neka nova beznađa. Tijelo im gori,
izazovu kliče, kad se penje nema tu mnogo priče. Mile Ivanović i Borislav
Avramović. Jednostavno, kad je Mile tu, tu nema problema. Misli, radi, on sa
stijenom priča, nema šale popeće se ,,čiča“. Pipa, mjeri, čvrstinu joj traži, u svakom
metru otkrije neke nove draži. Stijena ga hoće, pritisak taj voli, i ne da da Milu
išta od nje zaboli. Za njim Boro ide zacrtanon rutom, kad je Mile trasira to je ko
magistralnim putom. Mile i Boro, Boro i Mile, skoro mu dođe isto. Kad bi se moglo
kući bi došli svake prestupne godine da vide jel sve onako kako treba, pa opet iznova
i nanova.
Peta naveza je ipak pomalo posebna. Predvodi je prva dama odsjeka, načelnica
Aleksandra Bunjevčev kojoj društvo pravi Aleksandar Garić, po zvanju najmlađi, pa mu
dođe kao onaj iz Tijesne kože, ,,mlađi referent“, samo što neće biti to valjda do
penzije. E njih dvoje gdje na stijenu stanu, obore joj ocjenu bar za jednu manju.

I tako to penjanje kreće, eto već sreće, opisati smijeri šala nije, poče trka ko
će gdje prije. Dal preko „Klasika“, „Stepenice“ peti ili na „Prolećni“ i
„Moravski“ prvo dospeti. Da „Osa“ ne bode, „Kremisimo“ se hvata, kad se popne
otvore se nova vrata. Ljepoti nema kraja, vesela je raja, blizu se druže, razvlači se
uže, nategni, povuci, tako se radi u ovoj slatkoj muci. Mlađani Zoka, bistra oka,
smijer vodi, na poletarce pazi, gdje noga da gazi, da se svako dobro snađe, u zgodi i
nezgodi da se uvijek nađe. Dragan pišti, komanduje zvukom, od njih i zmije pobjegoše
teškom mukom. Pištaljka se ori, po Kablaru gori, do Ovčara se čuje kako Pavel
navezom rukuje. Denisu i njima Kremisimo je, ko Nutela sladak, bježe od sviju bar za
lakat. Zeznuta naveza, zeznuta im fela, na Kablaru kod stijene proradila im neka
štela.
Mile i Boro stari su znalci, ako se ne radi dobro, onom drugom ,,jao si ga
majci“. Idu oni brzo – polako, smijeri peglaju samo tako. Razmisli, stani, pa opet
kreni lijepo je tako i tebi i meni. Pričaju oni tako, sa svakom stijenom, ljubazni s
njom ko sa lijepom ženom. Poštuju smijeri , penjati vole, želja za gore jako ih drži,
ne haju što stijena malo i prži.
A Sandra i Aco, takvo je sad stanje, kud prođu odmah je ocjena manje. Kategorija
,,teška“ , pazi se da se ne potkrade neka greška, da se penje sa puno smiješka. Ide se
dobro, osiguranje se stavi, smijer je pravi, lijevo i desno ide se svjesno, odlično bi,
niko nije tresno.
Dobro sve prođe, u bazu se dođe, zašto ne reći, kraja nema sreći. U lokalni
,,Granap“ i pivo se pije, pečenje se nađe, onako baš slađe, jel ručak il meze, vrag bi ga
znao, svako je pomalo od još koji zalogaj ,,krao“. Pečenje je pravo, nepcima ukus prija
i tako neko reče da je u smijeri bila i zmija. Pavel je zvizno, otjero je zvukom da se
povukla teškom mukom, a Mile o stijenu lagano lupi da zmija ode svojoj rupi. Eto tako
prođe taj prvi penjački dan, tačnije njegovo prvo poluvrijeme.
Sada ide drugi dio, svima dobro poznat, analiza rada uz ,,ozbiljno“ zezanje ili
kako se negdje kaže ,,trpanje“. Sve nekako lagano, a opet ozbiljno, sa puno dosjetki ,
smijeha, doskočica i štošta još. Onaj Mile semberac i Aco ,,mlađi referent“
udaraju jedan po drugom, sve dugim rafalima. Kad nestane municije, malo se preslože,
napune oružja i oruđa pa opet oplet ožež jedan po drugome. Ide se do granica
izdržljivosti, udara se u cjevanice, borba je bespoštedna i epska. Kad se ,,udaraju“,
udarani krepava od smijeha i sve tako u krug. Ko bi slušao sa strane, pomislio bi da

ih treba razdvajati i rastavljati, ali jok. Mile Acu zove matori, i gotivi ga ali neće
da prizna, a Aco Mileta zove ćaćom i isto ga gotivi ali neće da prizna.
Nizalo se tako, red priče, red planova za sutra, pa opet iznova, pa dogovori za
dalje i planovi za ubuduće. Milina slušati, a da se pola toga i ostvari odlično bi
bilo. Još samo da nas puste u taj EU da Evropo ne putuješ bez nas. Budući da je s nama
bila i jedna predstavnica ,,sedme sile“ koja ne penje, ali zdušno voli da hoda i
planinari, onako novinarski je obišla i lijevu i desnu obalu Morave sve do vrha i
izvijestila nas o trenutnom stanju na terenu, šta se može da vidi u širokom krugu,
šta treba obavezno obići i šta posjetiti, s kim malo popričati, gdje šta ima
zanimljivo vidjeti. Vidi se da je Bilja od pera i struke, istrese informacije iz prve
ruke bez po muke. Lijepo je imati i takvu ,,izvidnicu“ na terenu, koja sa pogledom
odozgo upotpuni sve informacije. Nekako, kad je noć dobro poodmakla, vesela družina
je sve više ličila na one junake iz Ćopićevih romana. Lijepo i dobro je.
Drugi penjački dan, dan Evrope, dan pobjede, drugi dan Markova dana, 09. maj,
dan rotacije smijeri. Ko bi tamo sad je vamo, ko bi tu sad je tamo. Rotacija i
kombinacija, ne manjka poslije žurke dobra inspiracija. Ide opet opreme cika, u
druge smijeri valja se peti, nikom neće smijer da našteti. Odozgo i onaj voz što prođe
i zvizne jako, lijep je i oni čamci što plove lijepi su i oni izletnici lijepi su i
ona voda dole je lijepa i sve je lijepo. Samo to može da se vidi jednim pogledom
odozgo, ta ljepota. Odozdo sve zajedno što je lijepo ne može da se vidi. Ipak da se
vidi daleko i lijepo mora se malo popeti, a to nam ne bi teško već i nama bi lijepo.
Sve što je lijepo ima i nekakav kraj. Ne mora biti i nije ružan. Zbog budućeg
druženja AONS-a, zajedničkog penjanja i svega ostalog što to nosi i ovaj privremeni
rastanak je lijep.
Tako to bi nekako.